petak, studeni 11, 2011
srijeda, listopad 19, 2011
Ako danas već kreneš sa Sjevera
A ja s Juga
Postoji čak i mogućnost da se…
Iako, puno je gradova putem i nepoznatih ulica,
Puno je rijeka i nepreglednih livada,
Puno pustinja i šuma sa zvijerima…
Mogli bismo se…
Ali ako već danas kreneš
I ako danas već krenem
Naš bi susret mogao biti bliži za barem jedan dan
I baš taj jedan dan bi mogao…
Na tvojoj koži uspavana je hladnoća Sjevera
Na mojoj svoj ples pleše vrelina sunca
Ali kada me zagrliš, bit će baš kako treba biti,
A onda, s vremenom, mogli bismo…
Tvoj korak je odmjeren i polagan
A znaš mene, ja uvijek nekamo trčkaram
Ovoga puta moglo bi to biti i od koristi -
Kada pojurim, prepuna čežnje, prepuna radosti
Prema točci koja postaje većom na obzoru,
Tamo negdje, na putu prema Sjeveru
A onda, mogao bi…
srijeda, listopad 5, 2011
Nakon što se, o kraj puta,
Spotaknu pa spadnu - nadanja
Kojima sam omotavala vjeru,
I, otvorena, ishlapi vjera u koju sam
Utisnula ljubav…
I kada bez zaklona koji
Tek privremeno (prividom) štiti
(a čija naplata dolazi sa golemim kamatama razočaranja),
Počnem, napokon, i živjeti lik Sebe u svojem životu
(Otrgnem se od trenutka koji traje
Već predugo zaustavljen, nepromijenjen),
I samostalno, isprva
Tvrdo i tiho:
Korak po korak, prokoračam. Tada
Čini se teško.
Čini se tužno.
Čini se – nikoga nema.
Ali, iznenada
Oči i ruke otkrivaju prozore i ulice,
Oči, ruke neke otkrivaju, ramena i lice
I osmjehe, različite
I tišine, ispunjene; sunce, oblake kišne: život!
Koji se sakrio, obeshrabren mojim zanemarivanjem,
Pred smiješnom vjerom i okrutnom nadom,
Pred ljubavlju
Koja svakako nije bila - ljubav…
Tada
Život prepun života živi sebe, oslobođen:
Život postaje živ unutar mene.
Kao pero bačeno iz visina – Za ljepotu je dovoljno, sada, samo biti.
srijeda, rujan 21, 2011
Skutrit ću se
U podaskano skrovište.
U središte.
U sebe.
Zabetonirat ću ulaze,
Razrovati prilaze,
Posaditi brzorastuće
Ruže sa milijunima trnova.
Skutrit ću se
Nakon tolikih riječi
Nakon tolikih tišina
Nakon
Nakon
Nakon…
Skutrit ću se
Pritajit ću se
Jedva ću disati
I neću zatrebati ni riječ, niti glas
Unutar sebe
Neće mi se omaknuti pjevati
Niti lutati
Unutar sebe
Bit ću
Tiha
Tiha
Tiha
Kao da me nema.
I neće me biti.
četvrtak, rujan 8, 2011
Možemo se, na tren, mijenjati za otoke
Kao za sličice.
Ali s otocima nije tako lako,
S otocima postoje pravila:
Moraš zatvoriti oči
- Kako bi dobro osjetio mirise.
Moraš poklopiti uši
- Kako bi dobro uočio boje.
Negdje u sebi moraš sklopku prebaciti
Na ljepotu,
Na ljubav,
Na sve one dobre stvari.
Moraš imati vjere.
Moraš osjetiti da je posebno,
I da, dok si ovdje,
Moj otok pripada tebi.
Možemo se mijenjati za otoke
Kao za sličice.
I u trenu mogu postati i tvoje
Sve životinje i biljke koje žive
Samo na mojim stijenama,
Samo u mojim morima,
Samo pod mojim suncem,
Samo na mojim kišama.
A kada se vratiš jednom na svoj otok…
A kada se vratim jednom na svoj otok…
Oni više nikada neće biti isti.
srijeda, kolovoz 31, 2011
(kao danas)
Uvijek me ulovi nespremnu
Taj osjećaj radosti i težine:
Kada u zelenu i plavu
Mirisnu i toplu
Od mora i pijeska,
Prozračnu
Emulziju ljeta
Netko (skriven) počinje dodavati
Isprva
Prozirne,
Kuglice
Jeseni.
ponedjeljak, kolovoz 29, 2011
Uhvati me trenutak
Nespremnu da se obranim vještinama
I kroz prste mi prelije neke riječi.
I kao riječi otputujem - kuvertirana.
Ali riječi ponekad padaju predaleko.
Prolete iznad tvoje glave.
Prolete iznad kao ptice.
Moje riječi danima lutaju
Moje riječi skitnice.
U T1 moje namjere
T2 ne-namjere ulij:
I u sasvim malo vremena
Umnožak je jednak - nuli.
ponedjeljak, kolovoz 15, 2011
Dugo smo šetali planetom
Kao da ne znamo jedni za druge
Mimoilazili se namjerno
Opravdavali se slučajnošću.
Dugo smo vodili svoje živote
Jedni podalje od drugih
Zatvoreno, brižno odijeljeno
Pazeći da se ne dodiruju.
A onda se nasmijao svemir
Puhnuo prašinu prema ovoj planeti
Morali smo zažmiriti na tren i:
Nanijeo nas jedne na druge.
Zagrlila sam te, moju veliku djevojku
I nisam mogla shvatiti samu sebe:
Kako li te je srce ipak u sebe pospremilo.
Zagrlila sam te i milovala ti kosu,
Dane u kojima si bila tako mala
I dane u kojima sam ja bila tek nešto veća.
I anđele i konje i to što nisi znala kako izgleda jesen.
I nisam mogla pojmiti, kamo je promaklo to vrijeme:
Djevojčica sa slike koja nosi u rukama dijete koje se smije
Sada je odavno već žena.
E, malena moja, moja bebo, moja pčelice, sestrice moja …
nedjelja, kolovoz 14, 2011
Slobodan je bio uporan u odustajanju.
Jedan, dva, tri, dvjesto, tristo, koliko li?
Slobodan je shvatio kao jasnu poruku
Što toga dana nije radio niti prokleti lift:
Njemu ništa nije moglo uspjeti bez muke.
-
Gospodine Pad – rekao je Miljenko -
-
pa kamo ste se zaputili?-
Ovoga puta do vrha – nasmiješio se Slobodan.
I lijepo mu je bilo pridružiti svoje ime uz vrh.
Slobodan Vrh. Zvučalo bi toliko bolje.
Šesto dvadeset i devet. Osamsto sedamdeset i tri.
Ustrajan u svom odustajanju brojao je svaku od njih.
A onda više nije imao kud (i znao je dobro za taj osjećaj)
Došao je pred zid (da, da, to je taj osjećaj)
Okrenuo se prema otvorenom prozoru
(ovoga ga je puta poslužila sreća)
I vjetar na visini od šezdeset i tri metra
Lupio mu je u prsa i lice.
Prekoračio je, brzo da ne misli na dubine…
Zakoračio u područje čiste praznine i…
-
Ironično – rekao je Miljenko –
ovo je bilo lako:Slobodanu je trebalo svega nekoliko minuta za padA penjao se čitavo prijepodne.
(iz Ivanove kuhinje)
četvrtak, kolovoz 11, 2011
Neki novi ljudi već jutros
Zauzimaju naše pozicije
Smiješe se jedni drugima
Bolje koriste tren.
Pamtit ću zauvijek pravilan
Raspored ulica, malu
Kuću od drveta - prkos
Urbanizaciji.
I još ponešto…
Tužno je kako lako mogu ugasnuti
Velike ideje
I kako se lako snove
Okači o klin.
Nitko nije rekao da će biti bolje…
Ako je doista došlo vrijeme za krenuti dalje -
Ne želim ništa drugo nego krenuti sa njim.
ponedjeljak, kolovoz 8, 2011
Jel' i kod tebe danas subota?
Moj je grad ispraznio te tvoje ljude,
Ovdje mirišu paprike i breskve na tržnici
Kod tebe zvone zvona zvone zvona zvone.
Jel' i kod tebe sada podne?
Viču li ta djeca koja su pobjegla iz mog naručja?
Tisuće i tisuće i tisuće njih u igri
Sada su razbacani po kamenju, u pijesku.
Jel' i kod tebe već zalazi dan? A sada? A sada?
Piješ li pivo i misliš li na mene?
Čitaš li novine i zastaneš li na ženi koja mi sliči?
Poželiš li me nazvati, napisati mi nekoliko riječi?
Ali kojih riječi? Kako ih dopremiti?
Ti nikako ne možeš sa sigurnošću znati
Da li je i kod mene subota? I koliko li je sati?
I koji je moj trenutni kôd i koje sam si danas odabrala ime.
I gdje sam.
Ako još jesam.
četvrtak, kolovoz 4, 2011
Bila bih ti vjera.
Da ne možeš pasti
Kad pod nogama, iznenada,
Osjetiš rub.
Bila bih ti ljubav.
Sve i da do kraja svijeta
Budeš najgore od sebe:
Ćudljiv, nemiran, grub.
I sve dok ploviš
Bila bih ti dobro more.
I snaga odraza
Kada dotakneš dno.
Ali ruke su te prazne
Kad ih pružim prema tebi:
...A bez tebe u njimaJa ne mogu sve to.
srijeda, srpanj 27, 2011
Stignem ranije pa:
Od Tuškanovog prolaza
Ravno prema Manduševcu.
Izlozi nisu važni, izloge ne gledam.
Udišem Ilicu, udišem ljude, tramvaje, bicikle
Kao povratnik sa pustog otoka.
Smiješim se ljudima koji mi dolaze u susret
Kao da ih radosno iščekujem, svi su moji drugovi
I to i je istina.
Onda zagrabim malo vode u zdencu
Tek tako da smočim ruke
I ne zamišljam želju.
Petnaest minuta poslije pričam
Tebi koji kažeš da te grlim kao dijete i koji nosiš
Smiješne naočale šmokljanskog stila,
Tebi kojem su izgubili putovnicu za put na Novi Zeland
(i smijemo se, nikada nećeš do zelenih pašnjaka i biti ovčji brat)
I tebi koja si tako lijepa i daleka,na kojoj provjeravamo usklađenost
Modnih dodataka i boja, i koja, nikada do kraja izrečena
Uvijek ostaješ zagonetkom...
Petnaest minuta poslije pričam,
Petnaest minuta poslije se uopće usudim izreći:
Da moj život živi život
Na nekoj drugoj adresi…
A mama bi, nama, djeci
Nosila meso s roštilja
Na poseban, mali stol.
Nekada se pjevalo
I smijalo tako glasno
Da je izgledalo kao da će
Veliki striček Boris
Ili sitniji barba Marko
Popadati sa svojih stolica
U vrelu, ljetnu noć.
Nekada je pjesma bila običaj
Svih njih, koliko ih je bilo
I boce vina na stolu su pjevale
I dim iz roštilja je pjevao
I mi, djeca, i mi smo pjevali
Iz sveg glasa, iz sveg srca
Iz najveće radosti:
Ivanu Klakaru iz PupnataPotopija se brod.
Gdje su nestale takve večeri?
Gdje su ti nestali ljudi koji pjevaju?
nedjelja, srpanj 24, 2011
Stojim
Kao nepomična točka na ulici
Kao markacija za nemir
Kao nevidljivi spomenik za strah.
Stojim
A pokraj mene klize
Kao meteori, kao komete
Ljudi, automobili, tramvaji i psi.
Stojim
I pokušavam u svim tim licima prepoznati
Oči i nos, uši i ruke.
Testiram svoju reakciju na mogućeg Tebe.
Zadrhtim, onesvijestim se, umrem nekoliko puta.
Smuči mi se, ožednim, ruke su mi znojne i hladne.
Stojim.
A da sam čitavo vrijeme stajala ovdje
Vidjela bih kako su se zatvarale knjižare i otvarali
Šareni izlozi,
Kako su postavljane skele i kako su
Farbana pročelja,
Kako psi pišaju uvijek na ista mjesta
A kazaljka sata u izlogu Urara
Ne može pobjeći nikamo iz svojeg kruga
Pokazujući uvijek iste brojke.
A da sam čitavo vrijeme stajala ovdje,
Od našeg zadnjeg rastanka do trena u kojem se, sada,
Iznova srećemo
Možda ne bih znala da mi odavno nije više
Dvadeset i sedam,
Da su Zagreb opet malo rastegli na jug i
Tko je pobijedio na izborima u Belgiji.
Stojim, plutam
Kao koordinata žene u plamenu
I ledu:
Ucrtana u kartu plovidbenog puta
Kao točka na rijeci
Koja se mimoilazi…
četvrtak, srpanj 21, 2011
Dok me ljubiš snagom podivljalog vjetra,
I dok šutiš,
Ja tvojim neizgovorenim riječima
Crtam neka sretna lica,
Crtam ljubav, ludu ljubav
Preko rasplamsale želje.
Dok ti prilazim, zanesena, zaluđena
Dok me tvoje ruke, usne podižu
Dotiču
Preko tvojih riječi ogoljelih od snova
Crtam neke meke riječi,
Crtam neka sretna lica.
Dok ponosno nosim krunu od papira
U tvoj zagrljaj
U more modrine
Skačem sigurna i sretna jer:
Želim biti sigurna i sretna i…
(Prešućujem si prazninu)
Ali znam…
To nije to, nije to…
Nije to sretno lice
Ljubavi.
četvrtak, srpanj 14, 2011
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One tek govore život.
(U daljini cestom tutnje auti, kamioni, Sirena kola hitne pomoći. U njima ljudi, stvarni ljudi.U njima misli, život, možda smrt?Nedostaješ mi, tek tako ti kažem.Ali ti ne kažem doista, tek poželim reći.Na horizontu sjedi izmaglica: umorio se zrak.Od sunca su ostali snažniji samo cvrčci.)
Pjesme su kutije zarobljenih samoća:
One nisu disanje nego zadržani dah.
Pjesme su milijuni malenih smrti.
(Puštam da se život događa drugima.)
ponedjeljak, srpanj 11, 2011
Zadovoljna sam kad vidim:
Čitaju me razni tip-ovi.
Razdraga me kada pročitam
Da mi žele sreću u odabiru par(ov)a
I kada mi daju savjete
U slučaju da mi danas ne ide od ruke.
Ponekad se (mudro) uzdrže od komentara
Ostavljajući mi da pogodim
Što su željeli reći.
A ja ih tada zamišljam kako,
Tamo iza svoga ekrana,
Drhture, brinu, grizu nokte,
Očajavaju, plaču, pitaju se:
Kako li sam danas?
Ima(m) li sreće?
nedjelja, srpanj 10, 2011
Jedrenjak
Vjeko uplovio je u luku
Na njemu plače dijete
A ljudi koji istrčavaju
Hitro vežu konope o kamene stupove.
More je nestalno kao san:
Leluja kao u nesvjestici.
-
Vjeko, ne cvili! – viče kapetan
Dok se daske broda uvijaju pod
Jačom snagom kamenog doka:
Cvile pritisnute bove i stare gume kamiona.
Na brodu peku ribu (srdele i lokarde, pogađam)
Na brodu se pijani stranci glasno smiju
I vino prolijevaju s palube u more.
-
Ajmo, izdržimo Vjeko – šapće kapetan
Dok iz svoje sobe promatra provu broda
Krvavu od vina.
Glazba je glasna i cerek je glasan
I to tako traje do dugo u noć.
U zoru sve je mirno,
I mirno je i more:
Jutarnja tramontana nije rekla niti riječ
Kroz usta velikog puhača vjetrova.
-
Ajde, Vjeko, diž'mo sidro – govori kapetan
I uspavani brod pokreće svoje motore
Bruji, tutnji, dimi, cvili, struže:
Kao da je zadnji put.
četvrtak, srpanj 7, 2011
Ljubav ti mogu naslikati slovima
Oblikujući ih u riječi
Ili pustivši ih da se razlete po papiru
(bila bi to oznaka za slobodu).
Ljubav ti mogu prešutjeti
Pretpostavljajući da ju to, možda,
Čini još snažnijom. I da znaš.
Ljubav jedino ne volim izgovarati
Jer osjećam da ju tada trošim
Neoprezno upotrebljavajući
Mirise i boje, slova i značenja
(izgovorene, riječi toliko brzo postaju nestalne).
Ljubav možda najviše volim pustiti
Slobodnu (kao slova razbacana po papiru)
Da luta mojim mislima
Da se sudara, odskakuje, pjeva, viče, šuti…
Možda imaš pravo… možda i jesu sve pjesme - o ljubavi.